Kao jedan od sudionika na natječaju za skandinavski paviljon na svjetskoj izložbi expo u Osaki 1970. godine, arhitekt Sverre Fehn predložio je pokretnu strukturu na napuhavanje, na čijim su stijenkama koje se šire i stišću trebale biti projicirane upečatljive slike skandinavske prirode. Njegova je namjera bila komunicirati problem industrijskog zagađenja nasuprot čistoće prirode i stvoriti konkretnu arhitektonsku priču koja će širiti skandinavsku poruku kroz formu prostora. Rješenje je bila velika struktura na napuhavanje, dugačka 45 metara i visoka 24 metra, podignuta točno unutar ograničenja izgrađenog okvira koji je već postojao na tom mjestu. Konstrukcija, koja se sastojala od dva balona u interakciji, bila je zamišljena kao umjetna pluća, a vizualizirala bi, slično procesu disanja, čistu unutrašnju atmosferu u suprotnosti sa zagađenim vanjskim svijetom. Donji bi balon imao stalni tlak, a gornji balon, varirajući u odnosu na mijenjanje tlaka zraka, stalno bi mijenjao oblik balona ispod glavnog prostora izložbe. Svježi cirkulirajući zrak pumpao bi se u balone uz pomoć mehaničkog tornja izvan strukture. Oba su balona trebala biti napravljena od rastezljivog prozirnog materijala, s drvenim nogostupom u unutrašnjosti. Jedan ulaz i jedan izlaz usmjeravali bi kretanje stotinjak posjetitelja odjednom kroz ovaj prostor.